1 I te toru o ngā tau o Hairuha kīngi o Pahia, i whakakitea he mea ki a Raniera, i huaina nei ko Peretehatara, ā, he tika taua mea, he mea mō tētahi whawhai nui. Ā, i mātau ia ki taua mea, i mōhio anō hoki ki te tikanga o te kite.
2 I aua rā i te tangi ahau, a Raniera, e toru ngā tino wiki. 3 Kīhai tētahi kai e minaminatia ana i kainga e ahau, kīhai anō te kikokiko, te wāina rānei, i tapoko ki tōku māngai, ā, kīhai rawa ahau i whakawahi i ahau ā taka noa ngā tino wiki e toru.
4 Nā, i te rua tekau mā whā o ngā rā o te marama tuatahi, i ahau i te taha o te awa nui, arā o Hirekere, 5 ka ara ake ōku kanohi, ā, ka titiro, ka kite ahau, nā, ko tētahi tangata he kākahu rīnena tōna, ko tōna hope he mea whītiki ki te kōura parakore o Upuhata. 6 Ko tōna tinana hoki rite tonu ki te perira, ko tōna mata rite tonu ki te āhua o te uira, ko ōna kanohi kei ngā rama ahi te rite, ko ōna ringa, ko ōna waewae, rite tonu te kara ki tō te parāhi kua oti te whakakanapa, ā, ko te reo o āna kupu, ānō ko te reo o te mano.
7 Nā, ko ahau anake, ko Raniera, i kite i taua whakakitenga. Kīhai hoki ōku hoa i kite i taua whakakitenga; engari i tau te wiri nui ki a rātou, ā, rere ana ki te piri; 8 ā, mahue iho ko ahau anake. Nā, ka kite ahau i tēnei mea nui; kīhai anō hoki i mahue he kaha i roto i ahau. I puta kē hoki tōku ātaahua, kore iho, kāhore hoki he kaha i mau i ahau. 9 I rongo anō ia ahau i te reo o āna kupu; ā, i tōku rongonga i te reo o āna kupu, nā, ka riro ahau i te moe au tonu, me tōku tāpapa anō, tōku mata anga tonu ki te whenua.
10 Nā, kua pā he ringa ki ahau, nā reira ahau i whakaara ki runga ki ōku turi, ki runga hoki i ngā kapu o ōku ringa. 11 Nā, ka mea ia ki ahau, "E Raniera, e te tangata e arohaina nuitia ana, kia mōhio koe ki ngā kupu ka kōrerotia nei e ahau ki a koe; e tū ki runga; kua ungā mai hoki ahau ināianei ki a koe." Nā, i tāna kōrerotanga i tēnei kupu ki ahau, ka tū ahau, me te wiri.
12 Kātahi tērā ka kī mai ki ahau, "Kaua e wehi, e Raniera, nō te mea nō te rā tuatahi anō i anga ai tōu ngākau ki te mātau, ki te whakaiti i a koe ki te aroaro o tōu Atua, i rangona ai āu kupu; ā, nā āu kupu hoki ahau i haere mai ai. 13 Otiia i tūria mai ahau e te rangatira o te kīngitanga, o Pahia, e rua tekau mā tahi ngā rā. Nā, kua tae mai a Mikaera, tētahi o ngā tino rangatira, hei āwhina mōku, ā, noho ana ahau i reira i ngā kīngi o Pahia. 14 Nā, kua tae mai nei ahau kia mātau ai koe ki ngā mea e pā ki tōu iwi i ngā rā whakamutunga. Ko te kite hoki mō ngā rā maha e takoto ake nei."
15 Nā, i tāna kōrerotanga mai i ēnei kupu ki ahau, ka anga tōku mata ki te whenua, kāhore hoki āku kupu. 16 Nā, kua pā tētahi ki ōku ngutu, ko tōna āhua kei tō ngā tama a te tangata. Nā, ka puaki tōku māngai, ā, ka kōrero ahau, ka mea ki tērā i tū rā ki tōku aroaro, "E tōku ariki, nā te kite rā, kua tahuri iho ōku pōuritanga ngākau ki ahau, kāhore hoki he kaha e mau ana ki ahau. 17 Mā te aha hoki e āhei ai i te pononga a tēnei ariki ōku te kōrero ki tēnei ariki ōku? Ko ahau nei hoki, kore tonu iho he maunga o te kaha i roto i ahau, kīhai anō i mahue he manawa i roto i ahau."
18 Kātahi ka pā anō tētahi ki ahau, ko tōna āhua rite tonu ki tō te tangata, ā, whakakahangia ana ahau e ia. 19 I mea ia, "Kaua e wehi e te tangata e arohaina nuitia ana; kia mau te rongo ki a koe, kia kaha, āe rā, kia kaha."
Nā, i tāna kōrerotanga ki ahau, kua kaha ahau. Nā, ka mea ahau, "Mā tōku ariki e kōrero mai; kua oti nei hoki ahau te whakakaha e koe."
20 Kātahi tērā ka kī mai, "E mōhio ana rānei koe ki te mea i haere mai ai ahau ki a koe? Nā, ākuanei ahau hoki ai ki te whawhai ki te rangatira o Pahia. Ka puta atu ahau, nā, ka haere mai te rangatira o Kariki. 21 Me whakaatu anō ia e ahau ki a koe te mea i tuhituhia ki te karaipiture pono. Kāhore hoki tētahi e whakakaha ana i a ia anō hei hoa mōku ki ēnei mea, ko tō koutou rangatira anake, ko Mikaera."
1 No terceiro ano de Ciro, rei da Pérsia, um oráculo foi revelado a Daniel, cognominado Baltazar. Esse oráculo era verídico e anunciava grandes lutas. Daniel compreendeu o oráculo e teve conhecimento do sentido da visão.
2 Naquele tempo, eu, Daniel, fiz penitência durante três semanas.
3 Não provei alimento delicado algum: não passou em minha boca nem carne nem vinho; não me ungi de óleo absolutamente durante o transcurso dessas três semanas.
4 No vigésimo quarto dia do primeiro mês, encontrava-me à beira do grande rio, o Tigre.
5 Levantando os olhos, vi um homem vestido de linho. Cingia-lhe os rins um cinto de ouro de Ufaz.
6 Seu corpo era como o crisólito; seu rosto brilhava como o relâmpago, seus olhos, como tochas ardentes, seus braços e pés tinham o aspecto do bronze polido e sua voz ressoava como o rumor de uma multidão.
7 Eu, Daniel, era o único a ver essa aparição; meus companheiros não a viram, mas se apoderou deles um tão grande pavor que fugiram para esconder-se.
8 Fiquei, portanto, sozinho a contemplar essa grandiosa aparição. As forças me abandonaram: a tez do meu rosto tornou-se lívida e eu desfaleci.
9 Ouvi, então, esse homem falar, e, ao som de suas palavras, caí desmaiado, com o rosto em terra.
10 Eis, porém, que uma mão me tocou, e fez com que me erguesse sobre os joelhos e as palmas das mãos.
11 "Daniel, homem de predileção" – disse-me ele –, "presta atenção às palavras que vou dirigir-te. Levanta-te, pois tenho uma mensagem a te confiar." Como me falasse assim, levantei-me tremendo.
12 "Não temas, Daniel" – disse-me –, "porque desde o primeiro dia em que aplicaste teu espírito a compreender, e em que te humilhaste diante de teu Deus, tua oração foi ouvida, e é por isso que eu vim.
13 O chefe do reino persa resistiu-me durante vinte e um dias; porém, Miguel, um dos principais chefes, veio em meu socorro. Permaneci assim ao lado dos reis da Pérsia.
14 Aqui estou para fazer-te compreender o que deve acontecer a teu povo nos últimos dias; pois essa visão diz respeito a tempos longínquos."
15 Enquanto assim me falava, eu mantinha meus olhos fixos no chão e permanecia mudo.
16 De repente, um ser de forma humana tocou-me nos lábios. Abri a boca e falei; disse ao personagem que estava perto de mim: "Meu senhor, essa visão transtornou-me, e estou sem forças.
17 Como poderia o servo de meu senhor conversar com seu senhor, quando está sem forças e sem fôlego?".
18 Então, o ser em forma humana tocou-me novamente e me reanimou.
19 "Não temas nada, homem de predileção! Que a paz esteja contigo! Coragem, coragem!" Enquanto ele me falava, senti-me reanimado. "Fala, meu senhor" – disse –, "pois tu me restituíste as minhas forças."
20 "Sabes bem" – prosseguiu ele – "por que vim a ti? Vou voltar agora para lutar contra o chefe da Pérsia, e no momento em que eu partir virá o chefe de Javã.
21 Mas (antes), te farei conhecer o que está escrito no livro da verdade.
22 Contra esses adversários não há ninguém que me defenda a não ser Miguel, vosso chefe.