Publicidade

Daniel 4

AVM
Te Moemoeā Tuarua o Nepukaneha

1 Nepukaneha, te kīngi ki ngā tāngata katoa, ki ngā iwi, ki ngā reo e noho ana i te whenua katoa:

Kia whakanuia koutou rangimārie.

2 I mea ahau e pai ana kia whakakitea ngā tohu me ngā mea whakamīharo i mahia nei e te Atua, e te Runga Rawa ki ahau.

3 Anō te nui o āna tohu!

Anō te nui o āna mea whakamīharo!

Ko tōna kīngitanga he kīngitanga mau tonu,

ko tōna kāwanatanga kei tērā whakatupuranga, kei tērā whakatupuranga.

4 I te āta noho ahau, a Nepukaneha, i roto i tōku whare, koa tonu i roto i tōku whare kīngi. 5 Ka kite ahau i tētahi moe i wehi ai ahau; raruraru ana ahau i ngā whakaaro i runga i tōku moenga, i ngā mea anō hoki i kitea e tōku māhunga. 6 reira i puaki ai tāku ture kia kawea mai ngā tāngata whakaaro nui katoa o Papurōna ki tōku aroaro, kia whakakitea ai e rātou te tikanga o te moe ki ahau. 7 , ko te haerenga mai o ngā tohunga māori, o ngā kaititiro whetū, o ngā Karari, rātou ko ngā tohunga tūāhu, kōrerotia ana e ahau te moe ki rātou aroaro. Heoi, kīhai i whakaaturia mai e rātou tōna tikanga ki ahau. 8 Nāwai ā kua tae mai ki tōku aroaro a Raniera, ko tōna ingoa nei ko Peretehatara, ko te ingoa o tōku atua, he tangata kei a ia nei te wairua o ngā atua tapu; ā, kōrerotia ana e ahau te moe ki tōna aroaro.

I mea ahau, 9 "E Peretehatara, e te rangatira o ngā tohunga māori, e mōhio ana hoki ahau kei a koe te wairua o ngā atua tapu, e kore koe e ki tētahi mea ngaro, whakaaturia mai ki ahau ngā mea i puta mai, te moemoeā i kitea e ahau, me te tikanga o aua mea. 10 Ko ngā mea ēnei i kitea e tōku māhunga, i runga i tōku moenga; titiro rawa atu ahau, , ko tētahi rākau i waenganui o te whenua, nui atu tōna tiketike. 11 Kua tupu taua rākau, kua kaha, roa tonu, tutuki tonu ki te rangi, he mea hoki i kitea mai i ngā pito o te whenua katoa. 12 Ātaahua tonu ngā rau, he maha ngā hua, ā, i runga i a ia he kai te katoa. I whai taumarumarunga iho ngā kīrehe o te pārae i raro i a ia, i noho anō ngā manu o te rangi i runga i ōna manga, i reira hoki ngā kikokiko katoa e kai ana.

13 "I kite ahau i roto i ngā mea i kitea e tōku māhunga i runga i tōku moenga, , he tūtei, he mea tapu, e heke iho ana i te rangi. 14 Nui atu tāna karanga; i mea ia: Tuaina te rākau, pōutoutoa ōna manga, whakahoroa ōna rau, tītaria ōna hua. Kia haere atu ngā kararehe i raro i a ia, me ngā manu i ōna manga. 15 Me waiho anō ia te take o ōna pakiaka i te whenua, here rawa ki te rino, ki te parāhi, i roto i te taru hou o te pārae; kia mākū anō i te tōmairangi o te rangi.

" , ko te wāhi mōna kei ngā kararehe, kei te tarutaru o te whenua. 16 Kia puta tōna ngākau tangata, kia hoatu he ngākau kararehe ki a ia, kia whitu hoki ōna e taka.

17 " Ko tēnei mea he mea whakatakoto ngā tūtei; he mea mai anō te kupu a ngā mea tapu. Kia mōhio ai te hunga ora kei te kāwana te Runga Rawa ki te kīngitanga o ngā tāngata, ā, e hoatu ana e ia ki tāna e pai ai, e meinga ana hoki e ia ngā ware rawa o ngā tāngata hei rangatira reira.

18 "Ko tēnei moe, he mea kite nāku, Kīngi Nepukaneha. , māu, e Peretehatara, e whakaatu mai tōna tikanga, kāhore nei hoki i taea e ngā tāngata whakaaro nui katoa o tōku kīngitanga te whakaatu te tikanga ki ahau; e taea ia e koe, kei roto hoki i a koe te wairua o ngā atua tapu."

Ka Whakamāramatia te Moemoeā e Raniera

19 Kātahi a Raniera, ko tōna ingoa nei ko Peretehatara, ka ketekete, he poto anō, ā, raruraru ana ia i ōna whakaaro. Ka whakahoki te kīngi, ka mea, "Kei raruraru koe, e Peretehatara, i te moe, i tōna tikanga rānei."

Ka whakahoki a Peretehatara, ka mea, "E tōku ariki, waiho tēnei moe te hunga e kino ana ki a koe, me tōna tikanga anō ōu hoariri. 20 Ko te rākau i kite koe, ko tērā i tupu , ā, kua kaha, ko tōna tiketike nei i tutuki atu ki te rangi, ā, i kitea hoki e te whenua katoa. 21 Ko ōna rau he ātaahua, he maha ōna hua, ā, he kai i runga te katoa; ā, i noho ngā kararehe o te pārae i raro i a ia, he nohoanga hoki a runga i ōna manga ngā manu o te rangi. 22 Ko koe, e te kīngi, kua tupu , kua kaha . Kua tupu hoki tōu nui, kua tutuki atu ki te rangi, me tōu kīngitanga ki te pito o te whenua.

23 ", i kite te kīngi i te tūtei, i te mea tapu hoki e heke iho ana i te rangi, e mea ana, Tuaina te rākau, whakangaromia; me waiho anō ia te take o ōna pakiaka ki te whenua, here rawa ki te rino, ki te parāhi, i te taru hou o te pārae. Kia māku anō i te tōmairangi o te rangi; ā, ko te wāhi mōna, hei ngā kararehe o te pārae, kia taka anō ōna e whitu.

24 "Ko te tikanga tēnei, e te kīngi, ko te ture anō tēnei a te Runga Rawa ka tae iho nei ki runga ki tōku ariki, ki te kīngi: 25 Arā, kia āia atu koe i roto i ngā tāngata, ki ngā kararehe o te pārae he nohoanga mōu, kia meinga anō koe kia kai tarutaru, kia pērā me ngā kau, kia mākū anō i te tōmairangi o te rangi, ā, e whitu ngā ōu ka taka. Kia mōhio anō koe kei te kāwana te Runga Rawa ki te kīngitanga o ngā tāngata, ā, e hoatu ana e ia ki tāna e pai ai. 26 , ko te kīanga mai kia waiho te take o ngā pakiaka o te rākau. Ka pūmau ki a koe tōu kīngitanga, ina mōhio koe ko ngā rangi hei kāwana. 27 reira kia manakohia mai tōku whakaaro e koe, e te kīngi, kia whatia atu anō ōu hara e te tika, kia whatia anō ōu kino e te mahi tohu ki ngā rawakore; ā tērā pea e roa tōu āta noho."

Te Whakaiti o Nepukaneha

28 I katoa mai tēnei ki a Kīngi Nepukaneha. 29 I te mutunga o ngā marama kotahi tekau rua e hāereere ana ia i te whare kīngi o Papurōna. 30 Ka kōrero te kīngi, ka mea, "He teka ianei ko Papurōna nui tēnei i hangā nei e ahau hei whare te kīngitanga; he nui tōku kaha, hei whakahōnore anō tōku korōria?"

31 I te kupu anō i te māngai o te kīngi ka he reo te rangi: "E Kīngi Nepukaneha, he kupu tēnei ki a koe. Ka riro tōu kīngitanga. 32 Ka āia atu anō koe i roto i ngā tāngata, ā, ko te kāinga mōu kei ngā kararehe o te pārae. Ka meinga koe kia kai tarutaru, kia pērā me ngā kau, ā, e whitu ngā ōu ka taka; kia mōhio anō koe kei te kāwana te Runga Rawa ki te kīngitanga o ngā tāngata, ā, e hoatu ana e ia ki tāna e pai ai."

33 I taua hāora anō ka rite taua mea ki a Nepukaneha. , ka āia atu ia i roto i ngā tāngata, ā, kai tarutaru ana ia, pērā ana me ngā kau, i mākū anō tōna tinana i te tōmairangi o te rangi, tupu noa iho ōna huruhuru, kei ngā huruhuru ēkara te rite, ōna matikuku rite tonu ki ō te manu.

Ka Whakamoemititia te Atua e Nepukaneha

34 , i te mutunga o ngā ka anga ake ngā kanohi ōku, o Nepukaneha, ki te rangi, ā, hoki mai ana tōku ngākau mahara ki ahau.

Ā, whakapaingia ana e ahau te Runga Rawa,

whakamoemiti atu ana ahau,

Whakahōnore ana i a ia, e ora tonu ana hoki ia,

he rangatiratanga mau tonu tōna rangatiratanga.

Ko tōna kīngitanga anō kei tērā whakatupuranga,

kei tērā whakatupuranga.

35 Ki te whakaaro he kāhore noa iho ngā tāngata katoa o te whenua;

ā, e mahia ana e ia tāna e pai ai i roto i te ope o te rangi,

i waenga anō o ngā tāngata o te whenua.

E kore anō tōna ringa e taea te pupuri e tētahi,

kāhore hoki he kīanga ki a ia: "E aha ana koe?"

36 I taua anō ka hoki mai ōku mahara ki ahau; i hoki mai anō tōku hōnore me tōku āhua rangatira ki ahau, hei whakakorōria tōku kīngitanga; i rapua mai anō ahau e āku kaiwhakatakoto whakaaro, e āku ariki. , ka ū ahau ki tōku kīngitanga, ā, nui atu te korōria i whakanekehia ake mōku. 37 , tēnei ahau, a Nepukaneha, te whakamoemiti, te whakanui, te whakahōnore nei i te Kīngi o te rangi; he pono hoki āna mahi katoa, ko ōna ara he whakarite whakawā. Ko te hunga anō e haere ana i runga i te whakapehapeha, ka taea e ia te whakaiti.

1 Eu, Nabucodonosor, vivia tranquilo em minha casa e próspero em meu palácio.

2 Tive um sonho que me assustou; os pensamentos que perpassavam pelo meu espírito quando no meu leito, bem como minhas visões, perturbaram-me.

3 Dei ordem para que fizessem vir à minha presença todos os sábios da Babilônia, a fim de que me dessem a interpretação de meu sonho.

4 Então acudiram os magos, os mágicos, os caldeus e os astrólogos, aos quais contei esse sonho, sem que eles todavia pudessem indicar-me o sentido.

5 Finalmente, apresentou-se diante de mim Daniel, cognominado Baltazar, segundo o nome de meu deus, e em quem reside o espírito dos deuses santos. Narrei-lhe o sonho:

6 "Baltazar" disse-lhe , "chefe dos magos, sei que reside em ti o espírito dos deuses santos e que nenhum mistério te confunde. Dize-me então as visões que tive em sonho; dá-me a explicação.

7 Tais eram as visões do meu espírito, quando no meu leito: eu via, no meio da região, uma árvore de alto porte.

8 Essa árvore cresceu, era vigorosa. O cimo tocava o céu, era avistada até nos confins da terra.

9 Sua folhagem era bela, e seus abundantes frutos forneciam a todos o que comer. À sua sombra abrigavam-se os animais terrestres, nos seus ramos permaneciam os pássaros do céu e toda criatura tirava dela seu sustento!

10 Nas visões de meu espírito, quando no meu leito, vi (também) um santo vigilante que descia do céu,

11 e começou a gritar com voz possante; derrubai a árvore, desgalhai-a; fazei cair as fo­lhas e dispersai seus frutos. Que os animais fujam de debaixo dela, que os pássaros abandonem seus ramos.

12 Entretanto, deixai permanecer na terra o tronco e as raízes, mas atados por correntes de ferro e de bronze. Que seja molhado pelo orvalho do céu e tenha seu quinhão de erva com os animais terrestres.

13 Que se mude seu espírito; que em lugar de um espírito humano lhe seja dado um espírito animal e sete tempos passem sobre ele!

14 Esta sentença é um decreto dos vigilantes, esta resolução é uma ordem dos santos, a fim de que os vivos saibam que o Altíssimo domina sobre a realeza humana, e a confere a quem lhe apraz e pode a ela elevar o mais abjeto dos mortais.

15 Eis o sonho que tive, eu, o rei Nabucodonosor. Portanto tu, Baltazar, dá-me a interpretação dele, porque nenhum dos sábios de meu reino foi capaz de fazê-lo. Tu o podes, porque em ti habita o espírito dos deuses santos."

16 Então, Daniel (cognominado Baltazar) permaneceu alguns instantes perdido no tumulto de seus pensamentos, e o rei prosseguiu: "Baltazar, este sonho e sua significação não devem perturbar-te!". "Meu senhor" replicou Daniel , "possa o sonho ser para teus inimigos, e sua significação para teus adversários!

17 A árvore que viste crescer e tornar-se bela, cujo cimo tocava o céu e era avistada dos confins da terra,

18 esta árvore de bela folhagem, de frutos abundantes que a todos dava o que comer, sob a qual viviam os animais terrestres, e em cujos ramos abrigavam-se os pássaros do céu,

19 esta árvore, és tu senhor, que te tornaste grande e poderoso, cuja altura crescente atingiu os astros, cuja dominação estende-se até os confins da terra.

20 Por outro lado, o rei viu um santo vigilante descer do céu e exclamar: derrubai a árvore, desgalhai-a; mas deixai na terra o tronco e as raízes, se bem que atadas por correntes de ferro e de bronze no meio da erva do campo. Que seja molhado pelo orvalho do céu e viva com os animais terrestres até que sete tempos hajam passado sobre ele. Eis o que isto significa:

21 trata-se , ó rei, de um decreto do Altíssimo concernente ao rei, meu senhor:

22 eles te expulsarão de entre os homens para te fazer habitar com os animais do campo; pastarás ervas como os bois e serás molhado pelo orvalho do céu. Sete tempos passarão sobre ti, até que reconheças o domínio do Altíssimo sobre a realeza humana o qual a confere a quem lhe apraz.

23 Se foi ordenado deixar intatos o tronco da árvore e suas raízes, é que tua realeza te será restituída logo que reconheças a soberania do céu.

24 Queiras então, ó rei, aceitar meu conselho: resgata teu pecado pela justiça, e tuas iniquidades pela piedade para com os infelizes; talvez com isso haja um prolongamento de tua prosperidade".

25 Tudo isso aconteceu ao rei Nabucodonosor.

26 Doze meses mais tarde, o rei, passeando nos terraços do palácio real, 27 fazia esta reflexão: "Eis verdadeiramente a grande Babilônia, que cons­truí para fazer dela uma mansão real por meu poder soberano, e para servir à glória de minha majestade!".

28 Falava ainda, quando uma voz baixou do céu: "Anunciam a ti, rei Nabucodonosor, que teu reino te foi arrebatado.

29 Vão expulsar-te dentre os homens para te fazer viver entre os animais dos campos; pastarás ervas como os bois. Sete tempos passarão sobre ti, até que reconheças que o Altíssimo domina sobre a realeza humana e que a confere a quem lhe apraz.

30 No mesmo momento, o oráculo pronunciado sobre Nabucodonosor cumpriu-se; ele foi expulso dentre os homens e pastou ervas como os bois; seu corpo foi molhado pelo orvalho do céu. Seu pêlo cresceu como penas de águia e suas unhas, como unhas de pássaro.

31 Ao terminar os dias marcados, eu, Nabucodonosor, levantei os olhos para o céu. A razão voltou-me e eu bendisse o Altíssimo; louvei e glorifiquei aquele que vive eternamente, cuja dominação é perpétua, cujo reino subsiste de idade em idade.

32 Diante dele nenhum habitante da terra tem importância; age como quer tanto em se tratando do exército celestial quanto em relação aos habitantes terrenos. Ninguém pode bater-lhe na mão e perguntar-lhe: "Que fazeis ?".

33 Nesse mesmo instante a razão me foi restituída, com o brilho de minha rea­leza, minha majestade e meu esplendor. Meus conselheiros e meus nobres vieram procurar-me; fui reintegrado à frente do meu reino e meu poder achou-se aumentado.

34 Agora, eu, Nabucodonosor, louvo, exalto e glorifico o rei do céu, cujas obras são todas justas e cujos caminhos são retos, e que tem o poder de humilhar aqueles que procedem com orgulho.

Veja também

Bíblia Online Bíblia Online

Bíblia Online • Versão: 2026-07-05_19-25-13-