1 Ko tēnei Merekihereke hoki, kīngi o Harema, tohunga o te Atua o te Runga Rawa, i tūtaki nei ki a Āperahama i a ia e hoki ana i te patunga i ngā kīngi, i manaaki nei i a ia, 2 ā, hoatu ana e Āperahama ki a ia ngā whakatekau o ngā mea katoa. Ko te whakamāoritanga o tōna ingoa i te tuatahi ko te Kīngi o te tika, i tō muri hoki ko te Kīngi o Harema, arā ko te Kīngi o te rangimārie. 3 He mea matuakore, whaeakore, kāhore nei ōna whakapapa tūpuna, kāhore he tīmatanga o ōna rā, kāhore he mutunga o tōna ora; he tangata kua whakaritea ki te Tama a te Atua, mau tonu ana ia hei tohunga.
4 Nā, whakaaroa te nui o tēnei tangata i hoatu nei ki a ia e te tupuna nui, e Āperahama, ngā whakatekau o ngā taonga parakete. 5 Ko ngā tama hoki a Rīwai, arā ngā mea kua riro nei i a rātou te mahi tohunga, he ture kei a rātou kia tangohia tā te ture i whakarite ai, ngā whakatekau a te iwi, he mea nā ō rātou tēina i puta mai nei anō i te hope o Āperahama. 6 Ko tēnei tangata ia, ehara nei i te mea nō tō rātou kāwai, riro ana i a ia ngā whakatekau a Āperahama, ā, manaakitia ana e ia te tangata i a ia nei ngā kupu whakaari. 7 E kore rawa ia tēnei e taea te whakateka, arā ko te mea iti e manaakitia ana e te mea nui. 8 I konei e riro ana ngā whakatekau i ngā tāngata, he matemate nei; i reira ia, i tērā e kīia nei kei te ora ia. 9 Me pēnei anō te kī, ko Rīwai e tango whakatekau nei, hoatu ana e ia he whakatekau i tā Āperahama meatanga rā. 10 I roto tonu hoki ia i te hope o tōna pāpā i te tūtakitanga o Merekihereke ki a ia.
11 Nā, ki te mea nā tā te Rīwai mahi tohunga i tino rite ai, ā, i nā runga hoki i tērā te rironga o te ture i te iwi, he aha atu te mea e whakatika ake ai tētahi atu tohunga i runga i tō Merekihereke ritenga; tē kīia ai i runga i tō Ārona ritenga? 12 Ka whakaputaia kētia nei hoki te mahi tohunga, ina kua puta kē anō hoki te ture. 13 Ko te tangata hoki mōna ēnei kōrero, he hapū kē tōna, kāhore nei tētahi o rātou i whakatata ki te āta. 14 He mea takoto mārama hoki tēnei, i puta ake tō tātou Ariki i roto i a Hūrā: hore rawa he kupu a Mohi mō te mahi tohunga a tērā iwi.
15 Ā, ka tino mārama rawa tā mātou i kōrero ai, ina whakatika ake tētahi atu tohunga i te ritenga o Merekihereke; 16 ko tōna whakatohungatanga nei hoki ehara i te mea nō runga i te ture o ngā tikanga o te kikokiko, engari nō runga i te kaha o te ora e kore e mutu. 17 Kua whakaaturia mai nei hoki e ia:
"Hei tohunga koe ake ake
i runga i te ritenga o Merekihereke."
18 Kua whakakāhoretia hoki te ture i whakatakotoria i mua, nō te mea kāhore ōna kaha, kāhore ōna hua, 19 (kāhore hoki he mea i tino tika i te ture), kua mauria mai anō he mea e hira ake ai te tūmanako, nā reira nei tātou ka whakatata atu ki te Atua.
20 Nā, kīhai nei i mahue te oati; 21 ko ērā hoki kāhore he oati i tō rātou whakatohungatanga; he oati ia i tō tēnei, nā tērā i kī mai rā ki a ia:
"Kua oati te Ariki,
ā, e kore e puta kē tōna whakaaro:
‘Hei tohunga koe ake ake
i runga i te ritenga o Merekihereke.’ "
22 Koia i nui kē ai te pai o te kawenata ko Īhu nei tōna kaiwhakamau.
23 He tokomaha hoki rātou i whakatohungatia, tā te mea kīhai i tukua e te mate kia tū tonu; 24 ko tēnei ia, e mau tonu ana ake ake, e kore anō e puta kē tāna mahi tohunga. 25 Nā, e taea anō e ia te tino whakaora te hunga e nā runga atu ana i a ia ki te Atua; e ora tonu ana hoki ia hei īnoi mō rātou.
26 He pai rawa hoki tēnei tū tohunga nui mō tātou, te tapu, te kinokore, te poke kore, he mea motu kē i te hunga hara, kua whakanekehia ake anō hoki ki runga ake i ngā rangi. 27 Kāhore āna mea e pērā ai ia me ngā tohunga nui, e whakaeke patunga tapu ai ia i ia rā, mō ōna hara ake i te tuatahi, muri iho mō o te iwi; kotahi tonu hoki tāna meatanga i tēnei, i tāna whakaekenga atu i a ia ake. 28 Ko ngā tohunga nui hoki e whakatūria ana e te ture, he tāngata e pēhia ana e te ngoikore; ko tā te kupu ia o te oati, i muri nei i te ture, ko te Tama kua oti nei te mea kia tino tika ake ake.
1 Este Melquisedec, rei de Salém, sacerdote do Deus Altíssimo, que saiu ao encontro de Abraão quando este regressava da derrota dos reis e o abençoou,
2 ao qual Abraão ofereceu o dízimo de todos os seus despojos, é, conforme seu nome indica, primeiramente "rei de justiça" e, depois, rei de Salém, isto é, "rei de paz".
3 Sem pai, sem mãe, sem genealogia, a sua vida não tem começo nem fim; comparável sob todos os pontos ao Filho de Deus, permanece sacerdote para sempre.
4 Considerai, pois, quão grande é aquele a quem até o patriarca Abraão deu o dízimo dos seus mais ricos espólios.
5 Os filhos de Levi, revestidos do sacerdócio, na qualidade de filhos de Abraão, têm por missão receber o dízimo legal do povo, isto é, de seus irmãos.
6 Naquele caso, porém, foi um estrangeiro que recebeu os dízimos de Abraão e abençoou o detentor das promessas.
7 Ora, é indiscutível: é o inferior que recebe a bênção do que é superior.
8 De mais, aqui, os levitas que recebem os dízimos são homens mortais; lá, porém, se trata de alguém do qual é atestado que vive.
9 Por fim, por assim dizer, também Levi, que recebe os dízimos, pagou-os na pessoa de Abraão,
10 pois ele já estava em germe no íntimo deste, quando aconteceu o encontro com Melquisedec.
11 Se a perfeição tivesse sido realizada pelo sacerdócio levítico (porque é sobre este que se funda a legislação dada ao povo), que necessidade havia ainda de que surgisse outro sacerdote segundo a ordem de Melquisedec, e não segundo a ordem de Aarão?
12 Pois, transferido o sacerdócio, forçoso é que se faça também a mudança da Lei.
13 De fato, aquele ao qual se aplicam estas palavras é de outra tribo, da qual ninguém foi encarregado do serviço do altar.
14 E é notório que nosso Senhor nasceu da tribo de Judá, tribo à qual Moisés de nada encarregou ao falar do sacerdócio.
15 Isto se torna ainda mais evidente se se tem em conta que este outro sacerdote, que surge à semelhança de Melquisedec,
16 foi constituído não por prescrição de uma Lei humana, mas pela sua imortalidade.
17 Porque está escrito: Tu és sacerdote eternamente, segundo a ordem de Melquisedec.
18 Com isso, está abolida a antiga legislação, por causa de sua ineficácia e inutilidade.
19 Pois a Lei nada levou à perfeição. Apenas foi portadora de uma esperança melhor que nos leva a Deus.
20 E isso não foi feito sem juramento. Os outros sacerdotes foram instituídos sem juramento.
21 Para ele, ao contrário, interveio o juramento daquele que disse: Jurou o Senhor e não se arrependerá: tu és sacerdote eternamente.
22 E esta aliança da qual Jesus é o Senhor, é-lhe muito superior.
23 Além disso, os primeiros sacerdotes deviam suceder-se em grande número, porquanto a morte não permitia que permanecessem sempre.
24 Este, porque vive para sempre, possui um sacerdócio eterno.
25 É por isso que lhe é possível levar a termo a salvação daqueles que por ele vão a Deus, porque vive sempre para interceder em seu favor.
26 Tal é, com efeito, o Pontífice que nos convinha: santo, inocente, imaculado, separado dos pecadores e elevado além dos céus,
27 que não tem necessidade, como os outros sumos sacerdotes, de oferecer todos os dias sacrifícios, primeiro pelos pecados próprios, depois pelos do povo; pois isso o fez de uma só vez para sempre, oferecendo-se a si mesmo.
28 Enquanto a Lei elevava ao sacerdócio homens sujeitos às fraquezas, o juramento, que sucedeu à Lei, constitui o Filho, que é eternamente perfeito.