Ngā Hoa
1 Kua riro ki hea tāu e aroha nā,
e te wahine ātaahua rawa o ngā wāhine?
I anga ki hea tāu e aroha nā,
kia rapu tahi ai mātou me koe?
Te Wahine
2 Kua riro tāku e aroha nei ki raro, ki tāna kāri,
ki ngā tupuranga o ngā kīnaki kakara,
ki ngā kāri kai ai,
ki te kato i ngā rengarenga.
3 Nā tāku e aroha nei ahau, ā, nāku tāku e aroha nei;
kei ngā rengarenga ia e whāngai ana i tāna kāhui.
Te Tāne
4 He ātaahua koe, e tōku hoa he pērā me Tirita;
he āhuareka koe, pērā me Hiruhārama,
he whakamataku pērā me te taua e tare ana ngā kara.
5 Tahuri atu ōu kanohi i ahau,
ka riro hoki ahau i a rāua.
Ko ōu makawe koia anō kei te kāhui koati
e takoto ana i te taha o Kireara.
6 Ko ōu niho ānō he kāhui hipi uha
e haere mai ana i te horoi,
rite katoa i te māhanga,
kāhore hoki he pakoro i roto i a rātou.
7 Rite tonu ki tētahi wāhi o te pamekaranete ōu rahirahinga
i muri i tōu ārai.
8 E ono tekau ēnei kuīni, e waru tekau ngā wāhine iti,
me ngā wāhina e kore e taea te tatau.
9 Ko tāku kūkupa, ko tāku mea pokekore, he mea kotahi noa;
ko ia anake tā tōna whaea;
ko ia te mea i paingia rawatia e te wahine i whānau ai ia.
I kite ngā tamāhine i a ia, kei te manaaki i a ia;
āe rā, ko ngā kuīni me ngā wāhine iti,
whakamoemiti ana rātou ki a ia.
10 "Ko wai tēnei e mātakitaki mai nei, ānō ko te ata,
ātaahua tonu ānō ko te marama, mārama rawa, koia anō kei te rā,
whakawehi rawa, me te mea he taua e tare ana ngā kara?"
11 I haere atu ahau ki te kāri nati,
kia kite i ngā taru matomato o te awaawa;
kia kite e tupu ana rānei te wāina,
e kōpuku ana rānei ngā pamekaranete.
12 Mōhio rawa ake ahau kua meinga ahau e tōku wairua kia tau
ki waenga ki ngā hāriata o tōku iwi rangatira.
Ngā Hoa
13 Hoki mai, hoki mai, e te Hurami!
Hoki mai, hoki mai, kia mātakitaki ai mātou ki a koe.
Te Tāne
He aha tā koutou e titiro ai ki te Hurami,
me te mea ko te haka o Mahanaima?
1 – Para onde foi o teu amado, ó tu, a mais bela das mulheres? Para onde se retirou o teu amado? Nós o buscaremos contigo.
2 – O meu bem-amado desceu ao seu jardim, aos canteiros perfumados; para apascentar em meu jardim, e colher lírios.
3 Eu sou do meu amado e meu amado é meu. Ele apascenta entre os lírios.
4 – És formosa, amada minha, como Tirsa, graciosa como Jerusalém, temível como um exército em ordem de batalha.
5 Desvia de mim os teus olhos, porque eles me fascinam. Teus cabelos são como um rebanho de cabras descendo impetuosamente pelas encostas de Galaad.
6 Teus dentes são como um rebanho de ovelhas que sobem do banho; cada uma leva dois (cordeirinhos) gêmeos, e nenhuma delas é estéril.
7 Tua face é como um pedaço de romã debaixo do teu véu.
8 Há sessenta rainhas, oitenta concubinas, e inumeráveis jovens mulheres;
9 uma, porém, é a minha pomba, uma só a minha perfeita; ela é a única de sua mãe, a predileta daquela que a deu à luz. Ao vê-la, as donzelas proclamam-na bem-aventurada, rainhas e concubinas a louvam.
10 Quem é esta que surge como a aurora, bela como a lua, brilhante como o sol, temível como um exército em ordem de batalha?
11 Eu desci ao jardim das nogueiras para ver a nova vegetação dos vales, e para ver se a vinha crescia e se as romãzeiras estavam em flor.
12 Eu não o sabia; minha alma colocou-me nos carros de Aminadab.