1 Nā, ka meinga a Horomona hei hunaonga ki a Parao kīngi o Īhipa; i tangohia hoki e ia te tamāhine a Parao māna, ā, kawea ana ki te pā o Rāwiri, kia oti rā anō te whare mōna te hanga, me te whare mō Ihowā, me te taiepa o Hiruhārama ā tawhio noa.
2 Ko te iwi ia patu whakahere ai i runga i ngā wāhi tiketike; kīanō hoki i hangā noatia te whare mō te ingoa o Ihowā ā tae noa ki aua rā. 3 Nā, i aroha a Horomona ki a Ihowā, i haere i ngā tikanga a tōna pāpā, a Rāwiri; otiia i patu whakahere, i tahu whakakakara ki ngā wāhi tiketike.
4 Nā, ka haere te kīngi ki Kipeono ki te patu whakahere ki reira; ko te tino wāhi tiketike hoki tērā. Kotahi mano ngā tahunga tinana i tāpaea e Horomona ki runga ki taua āta.
5 I puta a Ihowā ki a Horomona ki Kipeono, he mea moemoeā i te pō; ā, ka mea te Atua, "Īnoi mai ko te aha kia hoatu e ahau ki a koe."
6 Nā, ka mea a Horomona, "Nui atu te aroha i whakaputaina e koe ki tāu pononga, ki a Rāwiri, ki tōku pāpā, i a ia e haere ana i tōu aroaro i runga i te pono, i te tapu, i te ngākau tika ki a koe; i rongoātia anō e koe tēnei aroha nui mōna, i a koe i hōmai nei i tētahi tama ki a ia hei noho ki tōna torōna, hei pēnei me tēnei ināianei.
7 "Nā, kua meinga nei tāu pononga e koe, e Ihowā, e tōku Atua, hei kīngi i muri i a Rāwiri, i tōku pāpā; nā, he tamariki rawa ahau; kāhore e mōhio ki te haere atu, ki te haere mai. 8 Nā, kei waenganui tēnei tāu pononga i tāu iwi i whiriwhiria e koe, he iwi nui, e kore e taea te tatau, te tuhituhi rānei, i te tini. 9 Heoi, hōmai ki tāu pononga he ngākau e mahara ana ki te whakahaere tikanga ki tāu iwi, ki te wehe i te pai, i te kino; ko wai hoki e āhei te whakahaere tikanga mō tēnei iwi nui āu?"
10 Ā, pai tonu taua kupu ki te whakaaro o te Ariki; nō Horomona i tono ki tēnei mea. 11 Nā, ka mea te Atua ki a ia, "Nā, kua tono nei koe ki tēnei mea māu, ā, kīhai i tono kia maha ngā rā mōu; kīhai anō i tono ki te taonga mōu, kīhai hoki i tono kia whakamatea ōu hoariri; heoi tonoa ana e koe he mōhio ki te whakarongo ki ngā whakawā; 12 nanā, kua meatia e ahau tāu i kōrero nā. Nanā, kua hoatu e ahau he ngākau mahara, he ngākau mōhio ki a koe; kāhore he rite mōu i mua atu i a koe; e kore anō e ara ake he rite mōu i muri i a koe. 13 Ā, kua hoatu anō e ahau ki a koe ngā mea kīhai nā i tonoa mai e koe, te taonga, te korōria; ā, kāhore he tangata i roto i ngā kīngi hei rite mōu i ōu rā katoa. 14 Ā, ki te haere koe i āku ara, ki te rongo ki āku tikanga, ki āku whakahau, ki te pērā me te haere a tōu pāpā, a Rāwiri, nā, ka whakaroaina e ahau ōu rā."
15 Nā, ka oho ake a Horomona, nā, he moemoeā; ā, haere ana ia ki Hiruhārama, ka tū ki mua i te āka o te kawenata a Ihowā, tāpaea ana e ia he tahunga tinana, ā, meatia ana e ia he whakahere mō te pai, i tuku hoki i te hākari mā āna tāngata katoa.
16 Nā, ka haere mai ētahi wāhine tokorua ki reira, ki te kīngi, he wāhine kairau, ā, tū ana i tōna aroaro. 17 Nā, ka mea tētahi o ngā wāhine rā, "E tōku ariki, kotahi anō te whare i noho ai māua ko te wahine nei; ā, whānau ana ahau, ā, i roto anō ia i te whare. 18 Ā, i te toru o ngā rā o tōku whānautanga, ka whānau anō hoki tēnei wahine; i reira tahi anō māua; kāhore he tangata kē i a māua i roto i te whare; ko māua tokorua anake i roto i te whare.
19 "Nā, i te pō ka mate te tamaiti a te wahine nei; i tāmia hoki e ia. 20 Nā, ka whakatika ia i waenganui pō, ka tangohia tāku tamaiti i tōku taha, i tāu pononga e moe ana, ā, hikitia ana ki tōna uma, ko tāna tamaiti mate i whakatakotoria e ia ki tōku uma. 21 Ā, i tōku marangatanga ake i te ata ki te whakangote i tāku tamaiti, nā, kua mate; ā, ka āta tirohia e ahau i te ata, nā, ehara i tāku tamaiti i whānau nei i ahau."
22 Nā, ka mea tētahi o ngā wāhine, "Kāhore; engari nāku te tamaiti ora, nāu te tamaiti mate."
Ā, ka mea tēnei, "Kāhore; engari nāu te tamaiti mate, nāku hoki te tamaiti ora." Nā, kōrero pērā ana rāua i te aroaro o te kīngi.
23 Anō rā ko te kīngi, "E mea ana tēnei, ‘Nāku tēnei tamaiti ora, nāu te tamaiti mate’; e mea ana anō tēnei, ‘Kāhore; engari nāu te tamaiti mate, nāku hoki te tamaiti ora.’ "
24 Nā, ka mea te kīngi, "Tīkina atu he hoari māku." Ā, ka kawea mai e rātou he hoari ki te aroaro o te kīngi. 25 Nā, ka mea atu te kīngi: "Tapahia te tamaiti ora kia rua, ka hoatu i tētahi hāwhe ki tētahi o ngā wāhine, i tētahi hāwhe ki tētahi."
26 Nā, ko te kīanga atu a te wahine nāna nei te tamaiti ora ki te kīngi, he ōkaka hoki nō tōna puku aroha ki tāna tamaiti, ko tāna meatanga atu, "Auē, e tōku ariki, hoatu te pōtiki ora ki a ia; kaua rawa hoki e whakamatea!"
Ko tētahi ia i mea, "Kauaka māku, kauaka hoki māna; tapahia!"
27 Kātahi ka whakahoki te kīngi, ka mea, "Hoatu te pōtiki ora ki a ia, kaua rawa e whakamatea; ko tōna whaea ia."
28 Ā, ka rongo a Īharaira katoa ki te whakawā i whakarite ai te kīngi; heoi wehi ana rātou i te kīngi; i kite hoki rātou kei roto i a ia tō te Atua mōhio ki te whakawā.
1 Salomão aliou-se por casamento, ao faraó, rei do Egito, tomando sua filha por mulher. Levou-a para a Cidade de Davi, até que acabasse de construir o seu palácio, o Templo do Senhor e o muro em volta de Jerusalém.
2 O povo continuava sacrificando nos lugares altos, porque até aquele dia não tinha ainda sido edificado o Templo ao nome do Senhor.
3 Salomão amava o Senhor e seguia os preceitos de Davi, seu pai. Todavia, continuava sacrificando e queimando incenso nos lugares altos.
4 Foi o rei a Gabaon para ali oferecer um sacrifício, porque esse era o lugar alto mais importante; naquele altar Salomão ofereceu mil holocaustos.
5 O Senhor apareceu-lhe em sonhos em Gabaon durante a noite e disse-lhe: "Pede-me o que queres que eu te dê".
6 Salomão disse: "Vós destes com liberdade vossa graça ao vosso servo Davi, meu pai, porque ele andou em vossa presença com fidelidade, na justiça e retidão de seu coração para convosco. Em virtude dessa grande benevolência, destes-lhe um filho que hoje está sentado no seu trono.
7 Sois vós, portanto, ó Senhor meu Deus, que fizestes reinar o vosso servo em lugar de Davi, meu pai. Mas eu não passo de um adolescente e não sei como me conduzir.
8 E, sem embargo, vosso servo se encontra no meio de vosso povo escolhido, um povo imenso, tão numeroso que não se pode contar, nem calcular.
9 Dai, pois, ao vosso servo um coração sábio, capaz de julgar o vosso povo e discernir entre o bem e o mal. Pois sem isso quem poderia julgar o vosso povo tão numeroso?".
10 O Senhor agradou-se dessa oração e disse a Salomão:
11 "Pois que me fizeste esse pedido e não pediste nem longa vida, nem riqueza, nem a morte de teus inimigos, mas sim inteligência para praticar a justiça.
12 Vou satisfazer o teu desejo. Eu te dou um coração tão sábio e inteligente como nunca houve outro igual antes de ti e nem haverá depois de ti.
13 Dou-te, além disso, o que não me pediste: riquezas e glória, de tal modo que não haverá quem te seja semelhante entre os reis durante toda a tua vida.
14 E, se andares em meus caminhos e observares os meus preceitos e mandamentos como o fez Davi, teu pai, prolongarei a tua vida".
15 Quando Salomão despertou, deu-se conta de que tinha sido um sonho. Voltando a Jerusalém, apresentou-se diante da arca da aliança do Senhor e ofereceu holocaustos e sacrifícios pacíficos; e deu um banquete a todos os seus servos.
16 Vieram duas prostitutas apresentar-se ao rei.
17 Uma delas disse: "Ouve, meu senhor! Esta mulher e eu moramos na mesma casa e eu dei à luz junto dela no mesmo aposento.
18 Três dias depois de eu ter dado à luz, deu também ela à luz. Ora, nós vivemos juntas e não havia nenhum estranho conosco nessa casa, pois somente nós duas estávamos ali.
19 Durante a noite, morreu o filho dessa mulher, porque o abafou enquanto dormia.
20 Levantou-se ela então no meio da noite e enquanto a tua serva dormia, tomou o meu filho que estava junto de mim e o deitou em seu seio, deixando no meu o seu filho morto.
21 Quando me levantei pela manhã para amamentar o meu filho, encontrei-o morto; mas, examinando-o atentamente à luz, verifiquei que não era o filho que eu dera à luz".
22 "É mentira! – replicou a outra mulher – o que está vivo é meu filho, e o teu é que morreu." A primeira contestou: "Não é assim. O teu filho é o que morreu, o que está vivo é o meu". E assim disputavam diante do rei.
23 O rei disse então: "Tu dizes: ‘É o meu filho que está vivo e o teu é o que morreu’. A outra diz: ‘Não é assim. É teu filho que morreu e o meu é o que está vivo’.
24 Vejamos – continuou o rei –, trazei-me uma espada". Trouxeram ao rei uma espada.
25 "Cortai pelo meio o menino vivo – disse ele –, e dai metade a uma e metade à outra."
26 Mas a mulher, mãe do filho vivo, sentiu suas entranhas enternecerem-se e disse ao rei: "Rogo-te, meu senhor, que dês a ela o menino vivo e não o mateis!’." A outra, porém, dizia: "Ele não será nem teu, nem meu: seja dividido!".
27 Então, o rei pronunciou o seu julgamento: "Dai – disse ele – o menino vivo a essa mulher! Não o mateis, pois é ela a sua mãe".
28 Todo o Israel, ouvindo o julgamento pronunciado pelo rei, encheu-se de respeito por ele, pois via-se que o inspirava a sabedoria divina para fazer justiça.