1 Heoi, kua tae te kīngi rāua ko Hāmana ki te hākari, ki te kuīni, ki a Ehetere, 2 ā, ka mea anō te kīngi ki a Ehetere i te rua o ngā rā, i te mea e inu wāina ana, "He aha tāu e mea nei māu, e Kuīni Ehetere? Ka hoatu hoki ki a koe. He aha hoki tāu e tono ai? Ahakoa ko te hāwhe o te kīngitanga, ka meatia."
3 Kātahi ka whakautu a Kuīni Ehetere, ka mea, "Ki te mea kua manakohia ahau e koe, e te kīngi, ā, ki te pai te kīngi; ko tāku e mea ai māku, ko ahau kia whakaorangia, ko tāku e tono nei māku, ko tōku iwi. 4 Kua oti hoki mātou, ahau me tōku iwi, te hoko kia whakangaromia, kia whakamatea, kia hunā. Otiia me i hokona mātou hei pononga tāne, hei pononga wāhine, kua whakarongo puku ahau. E kore anō ia e rite i te hoariri ngā mea a te kīngi ka maumauria nei."
5 Kātahi ka utua e Kīngi Ahahueruha, ka mea ki a Kuīni Ehetere, "Ko wai rā? Kei hea rā te tangata i pokanoa nei tōna ngākau ki te mea i tēnei mea?"
6 Anō rā ko Ehetere, "He hoariri, he hoa whawhai, anei ko te Hāmana kino nei." Kātahi ka mataku a Hāmana i te aroaro o te kīngi rāua ko te kuīni. 7 Nā, whakatika ana te kīngi, i te inumanga wāina, he riri hoki nōna, ā, haere ana ki te kāri o te whare. Ko Hāmana hoki, tū tonu ki te īnoi ki a Kuīni Ehetere mōna kia whakaorangia; i kite hoki ia kua takoto te hē mōna i te kīngi.
8 Kātahi ka hoki te kīngi i te kāri o te whare ki te whare inu wāina, nā, ko Hāmana kua takoto ki te takotoranga o Ehetere.
Kātahi ka mea te kīngi, "E takotoria anō rānei e ia te kuīni i tōku aroaro i te whare?"
Puta ana te kupu i te māngai o te kīngi, ka hīpokina e rātou te mata o Hāmana. 9 Kātahi ka mea a Harapona, tētahi o ngā rangatira rūma i te aroaro o te kīngi, "Nanā, te tārawa e rima tekau whatīanga te tiketike, i hangā e Hāmana mō Mororekai, nāna nei te kupu pai mō te kīngi, e tū rā i te whare o Hāmana."
Anō rā ko te kīngi, "Tāronatia ia ki runga." 10 Heoi, tāronatia ana a Hāmana ki runga ki te tārawa i oti rā i a ia mō Mororekai, ā, ka māriri iho te riri o te kīngi.
1 O rei e Amã foram, pois, ao banquete de Ester.
2 No segundo dia, bebendo vinho, disse ainda o rei a Ester: "Qual é teu pedido, rainha Ester? Será atendido. Que é que desejas? Ainda que me peças metade do reino, te será concedido!".
3 A rainha respondeu: "Se achei graça a teus olhos, ó rei, e se ao rei lhe parecer bem, concede-me a vida – eis o meu pedido; salva meu povo – eis o meu desejo.
4 Fomos votados eu e meu povo, ao extermínio, à morte, ao aniquilamento. Se tivéssemos sido vendidos como escravos eu me calaria, mas eis que agora o opressor não poderia compensar o prejuízo que causa ao mesmo rei".
5 "Quem é – replicou o rei –, e onde está quem maquina tal projeto em seu coração?"
6 "O opressor, o inimigo – disse a rainha – é Amã – eis aí o infame!"
7 Amã ficou aterrorizado diante do rei e da rainha. O rei, aceso em cólera, levantou-se e deixou o banquete, dirigindo-se ao jardim do palácio, ao passo que Amã permanecia ali, para implorar a Ester o perdão de sua vida, porque via bem que no espírito do rei estava decretada sua perda.
8 Quando o rei voltou do jardim do palácio para a sala do banquete, viu Amã que se tinha deixado cair sobre o divã em que repousava Ester: "Como!" – exclamou. "Ei-lo que quer fazer violência à rainha em minha casa em meu palácio!" Mal tinha saído essa palavra da boca do rei, quando cobriram a face de Amã.
9 Harbona, um dos eunucos, disse ao rei: "A forca preparada por Amã para Mardoqueu, cuja denúncia em favor do rei tinha sido tão salutar, acha-se levantada na casa de Amã, altura de cinquenta côvados". "Que o suspendam nela!" – exclamou o rei.
10 E suspenderam Amã na forca que tinha preparado para Mardoqueu. Isso acalmou a cólera do rei.