1 Nā, ka rere a Rāwiri i Naioto o Rama, ā, ka tae, ka kōrero ki a Honatana, "I aha ahau? He aha tōku hē? He aha hoki tōku hara i te aroaro o tōu pāpā, i whai ai ia kia whakamatea ahau?"
2 Nā, ka mea tērā ki a ia, "Kāhore rāpea, e kore koe e mate. Nanā, e kore e meatia e tōku pāpā tētahi mea, nui, iti rānei; ki te kāhore e whakakitea mai e ia ki ahau; ā, he aha tēnei mea e hunā ai e tōku pāpā i ahau? Ehara tēnā."
3 Nā, ka oati anō a Rāwiri, ka mea, "E tino mōhio ana tōu pāpā kua manakohia ahau e koe; koia ia i mea ai, ‘Kei mōhiotia tēnei e Honatana, kei pōuri ia.’ Otiia, e ora ana a Ihowā, e ora ana hoki tōu wairua, he hīkoinga kotahi noa ko te mate mōku."
4 Kātahi a Honatana ka mea ki a Rāwiri, "He aha nei te mea e hiahiatia ana e tōu wairua, ka meatia tonutia e ahau māu."
5 Nā, ka mea a Rāwiri ki a Honatana, "Nanā, āpōpō ka kōwhiti te marama, ā, ko te tikanga kia noho tahi ai ahau me te kīngi ki te kai; nā, tukua ahau kia haere, kia piri ai ahau ki te pārae ā te ahiahi rā anō o te toru o ngā rā. 6 Ki te ui ia tōu pāpā mō tōku ngaro, ko reira koe ka kī atu, ‘I tono kaha a Rāwiri ki ahau kia tukua ia kia rere ki tōna pā, ki Pēterehema; kei reira hoki te patunga tapu o te tau mā te hapū katoa.’ 7 Ki te pēnei mai tāna kī, ‘E pai ana!’ Ka mau te rongo ki tāu pononga; e nui rawa ia tōna riri, kātahi koe ka mōhio kua takoto te kino i a ia. 8 Nā reira, kia pai tāu mahi ki tāu pononga, nāu nei hoki i mea tāu pononga kia uru taua ki tā Ihowā kawenata. Otiia ki te mea he kino tōku, māu ahau e whakamate; kia kawea atu hoki ahau e koe ki tōu pāpā hei aha?"
9 Nā, ka mea a Honatana, "Kaua tēnā e meatia ki a koe; engari ki te mōhio kau ahau kua takoto i tōku pāpā kia whakapākia he kino ki a koe, e kore ianei e kōrerotia e ahau ki a koe?"
10 Kātahi a Rāwiri ka mea ki a Honatana, "Mā wai e kōrero ki ahau, ki te pakeke te kupu e whakahokia e tōu pāpā ki a koe?"
11 Anō rā ko Honatana ki a Rāwiri, "Haere mai, tāua ka haere ki te pārae." Nā, haere ana rāua tokorua ki te pārae.
12 Nā, ka mea a Honatana ki a Rāwiri, "Ko Ihowā, ko te Atua o Īharaira, hei kaititiro; māku e rapu te whakaaro o tōku pāpā i tēnei wā pea āpōpō, i te toru rānei o ngā rā; ki te mea he pai mō Rāwiri, e kore ianei ahau e tuku tonu atu, e whakaatu ki a koe? 13 Kia meatia tēnei e Ihowā ki a Honatana, me ētahi atu mea; pēnā he kino tā tōku pāpā e pai ai mōu, ā, ka kore ahau e whakaatu ki a koe, ka tuku i a koe kia haere i runga i te rangimārie; ā, kia noho a Ihowā ki a koe kia pērā me ia i noho ki tōku pāpā. 14 Ā, kaua anō e waiho i tōku oranga anake tāu whakaputa i tō Ihowā aroha ki ahau, kia kaua ahau e mate; 15 kauaka anō hoki e hautopea atu tōu aroha ki tōku whare ā ake ake; kauaka rawa, ina hautopea atu e Ihowā ngā hoariri katoa o Rāwiri i te mata o te whenua."
16 Heoi, ka whakarite kawenata a Honatana ki te whare o Rāwiri, ka mea, "Kia rapu utu anō a Ihowā i te ringa o ngā hoariri o Rāwiri." 17 Ā, i mea a Honatana kia oati anō a Rāwiri; he aroha hoki nōna ki a ia; i aroha hoki ia ki a ia, me te mea ko te aroha ki tōna wairua ake.
18 Kātahi a Honatana ka mea ki a ia, "Āpōpō te kōwhiti ai te marama; ā, ka kitea tōu ngaromanga, ka takoto kau hoki tōu nohoanga. 19 Ā, ka toru ōu rā e noho ana, kia hohoro tōu haere ki raro, ā, ka tae ki te wāhi i piri ai koe i te rā i kōrerotia ai, ā, ka noho ki te taha o Ētere kōhatu. 20 Ā, māku e kōpere ētahi pere kia toru ki tōna taha, ānō e kōpere ana ki tētahi kōperenga pere. 21 Nā, ka tono ahau i te tamaiti, ‘Tīkina, rapua ngā pere.’ Ki te mea atu ahau ki te tamaiti, ‘Nei nā ngā pere, kei tēnei taha ōu, tīkina mai,’ kātahi koe ka haere mai; e mau ana hoki te rongo ki a koe, kāhore hoki he rawa, e ora ana a Ihowā. 22 Ki te pēnei ia tāku kī atu ki te tamaiti, ‘Nā, ko ngā pere, kei tua atu i a koe,’ kātahi koe ka haere atu; he mea tono hoki koe nā Ihowā. 23 Nā, ko tēnei mea i kōrerotia nei e tāua, nanā, kei waenganui i a tāua a Ihowā ā ake ake."
24 Heoi, piri ana a Rāwiri ki te pārae; ā, i te kōwhititanga o te marama ka noho te kīngi ki te kai. 25 Ā, i te noho te kīngi ki tōna nohoanga ō mua iho, ki te nohoanga i te pakitara; i whakatika anō hoki a Honatana, ā, ka noho a Āpanēre ki te taha o Haora; nā, e takoto kau ana tō Rāwiri wāhi. 26 Ahakoa rā kīhai i puaki tētahi kupu a Haora i taua rā; i mea hoki ia, "Kua pā tētahi mea ki a ia, kāhore anō kia kore noa tōna poke; inā kāhore anō kia kore noa tōna poke." 27 Nā, i te aonga ake, arā i te rua o ngā rā o te marama, e takoto kau ana anō tō Rāwiri wāhi. Nā, ka mea a Haora ki tāna tama, ki a Honatana, "Nā te aha te tama a Hehe tē haere mai ai ki te kai inanahi, ināianei?"
28 Nā, ka utua e Honatana ki a Haora, "I tono kaha a Rāwiri ki ahau kia tukua ia kia haere ki Pēterehema; 29 i mea mai hoki ia, ‘Tukua ahau kia haere, he patunga tapu hoki tā tō mātou hapū i taua pā; nā tōku tuakana pū anō hoki ahau i poroaki mai. Nā, ki te mea kua manakohia ahau e koe, tukua ahau kia rere atu kia kite i ōku tuākana.’ Koia ia tē haere mai ai ki te tēpu a te kīngi."
30 Ko te tino muranga o te riri o Haora ki a Honatana, ka mea ki a ia, "E te tama a te wahine parori kē, tutū! Kāhore rānei ahau i te mōhio kua tango koe i te tama a Hehe, hei mea whakamā ki a koe tonu, hei mea whakamā hoki ki te hahaketanga o tōu whaea? 31 I ngā rā katoa e ora ai te tama a Hehe ki runga ki te whenua, e kore koe e tū, me tōu rangatiratanga. Nā, tonoa kia tīkina ia ki ahau, kua tino takoto hoki te mate mōna."
32 Nā, ka whakahoki a Honatana ki tōna pāpā, ka mea ki a ia, "Kia whakamatea ia mō te aha? I aha ia?" 33 Nā, ko te werohanga a Haora i te tao ki a ia, hei patu mōna. Kātahi a Honatana ka mōhio kua takoto i tōna pāpā te mate mō Rāwiri.
34 Heoi, ka whakatika atu a Honatana i te tēpu, mura tonu hoki tōna riri, kīhai anō i kai i te rua o ngā rā o te marama; i pōuri hoki ia mō Rāwiri, mōna i meinga e tōna pāpā kia whakamā.
35 Nā, i te ata ka haere a Honatana ki te pārae i te wā i whakaritea ki a Rāwiri, rāua ko tētahi tamaiti nohinohi. 36 Nā, ka mea ia ki taua tamaiti, "Rere atu ki te rapu i ngā pere e kōperea atu ana e ahau." Ko te rerenga atu o te tamaiti, nā, kōperea atu ana e ia he pere ki kō noa atu i a ia. 37 Ā, nō te taenga atu o te tamaiti ki te wāhi i te pere i kōperea nei e Honatana, ka karanga a Honatana i muri i te tamaiti, ka mea, "Kāhore iana te pere i kō atu i a koe nā?" 38 Nā, ka karanga anō a Honatana i muri i taua tamaiti, "Kia kakama, kia hohoro, kaua e tū." Nā, kohikohia ana ngā pere e te tamaiti a Honatana, ā, haere mai ana ki tōna rangatira. 39 Otiia kīhai tētahi mea i mōhiotia e taua tamaiti; engari a Honatana rāua ko Rāwiri, i mōhio rāua ki tōna tikanga. 40 Nā, ka hoatu e Honatana āna patu ki tāna tamaiti, ka mea ki a ia, "Haere, kawea atu ki te pā."
41 Ā, nō te haerenga o taua tamaiti, nā, ka whakatika mai a Rāwiri i te taha ki te tonga, ā, ka tāpapa ki te whenua, e toru hoki ōna pikonga iho. Nā, ka kihi rāua i a rāua, ka tangi hoki tētahi ki tētahi, ā, rahi noa ake tā Rāwiri.
42 Nā, ka mea a Honatana ki a Rāwiri, "Haere i runga i te rangimārie. Kua oati nei hoki tāua i runga i te ingoa o Ihowā, kua mea tāua, ‘Hei waenganui a Ihowā i a tāua hei waenganui hoki i ōku uri, i ōu uri mō ake tonu atu.’ " Nā, whakatika ana ia, ā, haere ana; ko Honatana hoki i haere ki te pā.
1 Partiu Davi de Naiot, perto de Ramá, e veio ter com Jônatas. Disse-lhe: "Que fiz eu? Qual é o meu crime e que mal fiz ao teu pai, para que ele queira matar-me?".
2 "Não – respondeu Jônatas –, tu não morrerás! Meu pai não faz coisa alguma, grande ou pequena, sem me dizer. Por que me ocultaria isso? Não é possível!"
3 Mas Davi insistiu com juramento: "Teu pai bem sabe que eu te sou simpático e por isso deve ter pensado: ‘Jônatas não o saiba para que não se entristeça demasiado’. Por Deus e pela tua vida, há apenas um passo entre mim e a morte!".
4 Jônatas perguntou a Davi: "Que queres que eu faça por ti?".
5 "Amanhã – disse Davi – é lua nova e eu deveria jantar à mesa do rei. Deixa-me partir para me ocultar no campo até a tarde do terceiro dia.
6 Se teu pai notar minha ausência, podes dizer-lhe que te pedi licença para ir até Belém, minha cidade natal, onde toda a minha família oferece um sacrifício anual.
7 Se ele disser que está bem, o teu servo nada terá a temer; mas se ele, ao contrário, se irritar, fica sabendo que ele decretou a minha perda.
8 Mostra-te amigo para com teu servo, pois que fizeste um pacto comigo em nome do Senhor. Se eu tenho alguma culpa, mata-me tu mesmo; por que fazer-me comparecer diante de teu pai?"
9 Jônatas disse-lhe: "Longe de ti tal coisa! Se eu souber que de fato meu pai resolveu perder-te, juro que te avisarei".
10 "Mas quem me informará – perguntou Davi – se teu pai te responder duramente?"
11 "Vamos ao campo" – disse-lhe Jônatas. E foram ambos ao campo.
12 Então Jônatas falou: "Por Javé, Deus de Israel! Amanhã ou depois de amanhã sondarei meu pai. Se tudo for favorável a ti e eu não te avisar,
13 então o Senhor me trate com todo o seu rigor! E se meu pai te quiser fazer mal, te avisarei da mesma forma; e te deixarei então partir e poderás estar tranquilo. Que o Senhor esteja contigo, como esteve com meu pai!
14 Mais tarde, se eu estiver ainda vivo, me conservarás tua amizade em nome do Senhor. Mas, se eu morrer,
15 não retires jamais tua benevolência de minha casa, nem mesmo quando o Senhor exterminar da face da terra todos os inimigos de Davi!".
16 Foi assim que Jônatas fez aliança com a casa de Davi e o Senhor vingou-se dos inimigos de Davi.
17 Jônatas conjurou ainda uma vez a Davi, em nome da amizade que lhe consagrava, pois o amava de toda a sua alma.
18 "Amanhã – continuou Jônatas – é lua nova e notarão tua ausência.
19 Descerás, pois, sem falta, depois de amanhã ao lugar onde te escondeste no dia do ajuste e ficarás junto à pedra de Ezel.
20 Atirarei três flechas para o lado da pedra como se visasse a um alvo.
21 Depois mandarei meu servo buscar as flechas. Se eu lhe gritar: ‘Olha! Estão atrás de ti, apanha-as!’. Então poderás vir, porque tudo te é favorável e não há mal algum a temer, por Deus!
22 Se, porém, eu disser ao rapaz: ‘Olha! As flechas estão diante de ti, um pouco mais longe. Então foge, porque essa é a vontade de Deus.’
23 Quanto à palavra que nos demos um ao outro, o Senhor seja testemunha entre nós para sempre."
24 Davi escondeu-se no campo. No dia da lua nova, o rei pôs-se à mesa para comer,
25 sentando-se, como de costume, numa cadeira junto à parede. Jônatas levantou-se para que Abner pudesse sentar-se ao lado de Saul e o lugar de Davi ficou desocupado.
26 Naquele dia, Saul não disse nada. "Algo aconteceu-lhe – pensou ele –; provavelmente não esteja puro; deve ter contraído alguma impureza."
27 No dia seguinte, segundo dia da lua, o lugar de Davi continuava vazio. Saul disse ao seu filho Jônatas: "Por que o filho de Jessé não veio comer, nem ontem nem hoje?".
28 "Davi pediu-me com instâncias – respondeu Jônatas – para ir a Belém.
29 Disse-me: ‘Deixa-me ir, rogo-te, porque temos na cidade um sacrifício de família, ao qual meu irmão me convidou. Se me queres dar um prazer, permite-me que vá rever meus irmãos’. Por isso não veio ele à mesa do rei."
30 Então Saul encolerizou-se contra Jônatas: "Filho de prostituta – disse-lhe –, não sei eu porventura que és amigo do filho de Jessé, o que é uma vergonha para ti e para tua mãe?
31 Enquanto viver esse homem na terra, não estarás seguro, nem tu nem o teu trono. Vamos! Vai buscá-lo e traze-mo; ele merece a morte!".
32 Jônatas respondeu ao seu pai: "Por que deverá ele morrer? Que fez ele?".
33 Saul brandiu sua lança para feri-lo e Jônatas viu que a morte de Davi era coisa decidida pelo seu pai.
34 Furioso, deixou a mesa sem comer naquele segundo dia da lua. As injúrias que seu pai tinha proferido contra Davi tinham-no afligido profundamente.
35 Na manhã seguinte, Jônatas saiu ao campo e foi ao lugar combinado com Davi, acompanhado de um jovem servo.
36 "Vai – disse ele – e traze-me as setas que vou atirar." Mas, enquanto o rapaz corria, Jônatas atirou outra flecha mais para além dele.
37 Quando chegou ao lugar da flecha, Jônatas gritou-lhe: "Não está a flecha mais para lá de ti?".
38 E ajuntou: "Vamos, apressa-te, não te demores". O servo apanhou a flecha e voltou ao seu senhor; e de nada suspeitou,
39 porque só Jônatas e Davi conheciam o ajuste.
40 Depois disso, entregou Jônatas suas armas ao rapaz, dizendo-lhe: "Vai, leva-as para a cidade".
41 Logo que ele partiu, deixou Davi o seu esconderijo e curvou-se até a terra, prostrando-se três vezes; beijaram-se mutuamente, chorando, e Davi estava ainda mais comovido que o seu amigo.
42 Jônatas disse-lhe: "Vai em paz, agora que demos um ao outro nossa palavra com este juramento: ‘O Senhor seja para sempre testemunha entre ti e mim, entre a tua posteridade e a minha!’."
43 Davi partiu e Jônatas voltou para a cidade.