1 Muri iho i ēnei mea, nā, he tuahine tō Apohārama tama a Rāwiri, ko Tāmara te ingoa, he ātaahua; ā, i arohaina ia e Amanono tama a Rāwiri.
2 Nā, ngaua kinotia ana a Amanono, nō ka mate ia mō tōna tuahine, mō Tāmara, he wāhina hoki ia, ā, ki te whakaaro o Amanono he hē rawa ki te meatia tētahi mea ki a ia.
3 He hoa ia tō Amanono, tōna ingoa ko Ionārapa, he tama nā Himea, nā tētahi o ngā tuākana o Rāwiri; he tangata mūrere rawa anō a Ionārapa. 4 Nā, ka mea ia ki a ia, "He aha koe, e te tama a te kīngi, i pēnei ai te kikokore i tēnei ata, i tēnei ata? E kore ianei koe e whakaatu ki ahau?"
Anō rā ko Amanono ki a ia, "E aroha ana ahau ki a Tāmara, ki te tuahine o Apohārama, o tōku teina."
5 Nā, ka mea a Ionārapa ki a ia, "Takoto i runga i tōu moenga, ka whakamatemate hoki i a koe, ā, ka tae mai tōu pāpā kia kite i a koe, nā, ka mea ki a ia, ‘Kia haere mai tōku tuahine, a Tāmara ki te whāngai i ahau ki te kai, ki te taka hoki i te kai i tāku tirohanga, kia kite atu ai ahau, kia kai ai i tā tōna ringa.’ "
6 Heoi, ka takoto a Amanono, ka whakamatemate; ā, i te taenga mai o te kīngi kia kite i a ia, ka mea a Amanono ki te kīngi, "Tēnā kia haere mai a Tāmara, tōku tuahine ki te hangā i ētahi keke i tāku tirohanga, kia rua, ā, ka kai ahau i tā tōna ringa."
7 Kātahi ka tono tangata a Rāwiri ki te whare ki a Tāmara, ka mea: "Tēnā, haere ki te whare o tōu tungāne, o Amanono, ki te taka kai māna." 8 Heoi, haere ana a Tāmara ki te whare o tōna tungāne, o Amanono, ā, i te takoto tērā. Nā, ka mau ia ki te parāoa, ā, pokepokea ana, hanga ana hei keke i tāna tirohanga, nā, tunua ana e ia ngā keke. 9 Nā, kua mau ia ki te parāi, ringihia ana e ia ki tōna aroaro; heoi ka whakaparahako tērā ki te kai.
Nā, ka mea a Amanono, "Kia mawehe katoa atu ngā tāngata i ahau." Nā, ka mawehe katoa ngā tāngata i a ia. 10 Nā, ka mea a Amanono ki a Tāmara, "Maua ake te kai nā ki te whare moenga, ā, mā tōu ringa ahau e whāngai." Nā, ka mau a Tāmara ki ngā keke i hangā e ia, ā, kawea ana ki a Amanono, ki tōna tungāne, ki te whare moenga. 11 Ā, i tāna kawenga ki a ia kia kainga, nā, ka hopu tērā i a ia, ka mea, "Haere mai, tāua ka takoto tahi, e tōku tuahine."
12 Nā, ka mea ia ki a ia, "Kauaka, e tōku tungāne, kaua ahau e whakaititia, kāhore hoki he mahi pēnei i roto i a Īharaira; kāti rā tēnei mahi wairangi. 13 Ko ahau hoki, kei hea he hunanga mō tōku whakamā? Ā, ka rite koe ki tētahi o te hunga wairangi o Īharaira. Engari rā kōrero ki te kīngi; e kore hoki ahau e kaiponuhia e ia ki a koe." 14 Heoi, kīhai ia i pai ki te whakarongo ki tōna reo; nā, he kaha rawa ia i a ia, ā, whakaititia ana ia e ia, ā, takotoria ana e ia.
15 Kātahi ka nui atu te kino i kino ai a Amanono ki a ia; nui atu te kino i kino ai ia ki a ia i te aroha i aroha ai ia ki a ia. Ā, ka mea a Amanono ki a ia, "Whakatika, haere."
16 Nā, ka mea tērā ki a ia, "Kāhore he rawa; nui atu te kino o tēnei tononga i ahau i tērā i meatia e koe ki ahau."
Otiia kīhai ia i pai ki te whakarongo ki a ia. 17 Kātahi ka karangatia e ia tāna tangata i mahi nei ki a ia, ā, ka mea, "Tonoa atu tēnei wahine i tōku aroaro ki waho, whakarawatia hoki te tatau i muri i a ia." 18 Nā, he kākahu purepure tō te wāhina, he pērā hoki ngā koroka i kākahuria ai ngā tamāhine wāhina a te kīngi. Kātahi ka kawea ia e tāna tangata ki waho, ā, whakarawatia ana te tatau i muri i a ia. 19 Nā, ka opehia e Tāmara he pungarehu ki runga ki tōna mātenga, ā, haea ana e ia tōna kākahu purepure, taupokina iho ōna ringa ki runga ki tōna mātenga, ā, haere ana, me te auē haere.
20 Nā, ka mea a Apohārama tōna tungāne ki a ia, "I a koe tōu tungāne a Amanono? Tēnā, noho puku, e tōku tuahine; ko tōu tungāne hoki ia, kaua tōu ngākau e mea ki tēnei mea." Nā, noho ana a Tāmara, whakapouaru ana i te whare o tōna tungāne, o Apohārama.
21 I te rongonga ia o Kīngi Rāwiri i ēnei mea katoa, nui rawa tōna riri. 22 Nā, kāhore a Apohārama kupu ki a Amanono, ahakoa pai, ahakoa kino; e mauāhara ana hoki a Apohārama ki a Amanono, mōna i whakaiti i tōna tuahine i a Tāmara.
23 Ā, e rua rawa tau i muri, nā, he kaikutikuti hipi a Apohārama i Paara-Hatoro, i te taha o Ēparaima, ā, karangatia ana e Apohārama ngā tama katoa a te kīngi. 24 Nā, ka haere a Apohārama ki te kīngi, ā, ka mea, "Nanā, he kaikutikuti ēnei a tāu pononga, nā, kia haere te kīngi rātou ko āna pononga hei hoa mō tāu pononga."
25 Nā, ka mea te kīngi ki a Apohārama, "Kauaka, e tāku tama, kaua mātou katoa e haere, kei taimaha koe i a mātou." Nā, tohe ana ia ki a ia; otiia kīhai tērā i pai ki te haere; engari i manaaki i a ia.
26 Kātahi ka mea a Apohārama, "Ki te kore, tukua tōku tuakana a Amanono, kia haere tahi mātou."
Nā, ka mea te kīngi, "Kia haere ia i a koe hei aha?" 27 Ka tohe ia a Apohārama ki a ia, ā, ka tukua e ia a Amanono rātou ko ngā tama katoa a te kīngi hei hoa mōna.
28 Nā, i whakahau a Apohārama i āna tāngata, i mea, "E kite koutou i te ngākau o Amanono e koa ana i te wāina, ā, ka mea ahau ki a koutou, ‘Patua a Amanono,’ nā, me whakamate, kaua e wehi; he teka ianei nāku koutou i whakahau? Kia māia, kia toa." 29 Ā, rite tonu tā ngā tāngata a Apohārama i mea ai ki a Amanono ki tā Apohārama i whakahau ai. Kātahi ka whakatika katoa ngā tama a te kīngi, ā, eke ana ki tōna muera, ki tōna muera, ā, rere ana.
30 I a rātou anō i te ara, ka tae te rongo ki a Rāwiri, ka kōrerotia, "Kua patua e Apohārama ngā tama katoa a te kīngi, kīhai hoki tētahi o rātou i mahue." 31 Kātahi ka whakatika te kīngi, ā, haea ana e ia ōna kākahu, takoto ana ki te whenua; me te tū anō āna tāngata katoa, he mea haehae ngā kākahu.
32 Nā, ka oho a Ionārapa tama a Himea, a te tuakana o Rāwiri, ka kī, "Kei mea tōku ariki, ko ngā taitama katoa, ko ngā tama a te kīngi kua whakamatea nei; engari ko Amanono anake i mate. Ko tā Apohārama hoki tēnei i karanga ai, he mea whakatakoto nō te rā anō i whakaiti ai tērā i tōna tuahine, i a Tāmara. 33 Nā, tēnā, kaua te ngākau o tōku ariki, o te kīngi e mea ki taua mea, e whakaaro, ko ngā tama katoa a te kīngi kua mate; kāhore, ko Amanono anake i mate."
34 Rere ana ia a Apohārama. Nā, ko te marangatanga o ngā kanohi o te tamaiti e tūtei atu ana, ka titiro, nā, he nui te hunga e haere mai ana i te ara i te taha o te puke i tōna tuarā.
35 Nā, ka mea a Ionārapa ki te kīngi, "Nanā, ko ngā tama a te kīngi te haere mai nei; e rite ana ki tā tāu pononga i mea ai."
36 Mutu kau tāna kōrero, nā, ko te haerenga mai o ngā tama a te kīngi, ā, nui atu tō rātou reo ki te tangi; ā, nui atu te tangi i tangi ai te kīngi rātou ko āna tāngata katoa.
37 Rere ana ia a Apohārama, ā, haere ana ki a Tāramai tama a Amihuru, kīngi o Kehuru. Ko Rāwiri ia, tangihia ana e ia tāna tama i ngā rā katoa.
38 Heoi, rere ana a Apohārama, haere ana ki Kehuru, ā, e toru ōna tau ki reira. 39 Nā, ka kōingo te ngākau o Kīngi Rāwiri kia haere ki a Apohārama; kua mārie hoki ia ki a Amanono, i te mea kua mate ia.
1 Aconteceu, depois disso, que Amnon, filho de Davi, se enamorou de Tamar, irmã de Absalão, filho de Davi, que era muito bela.
2 Amnon se consumia de tal modo por Tamar, sua irmã, a ponto de ficar doente, pois ela era virgem e parecia-lhe impossível fazer-lhe o que quer que fosse.
3 Ora, Amnon tinha um amigo chamado Jonadab, filho de Hosama, irmão de Davi, o qual era muito sagaz.
4 Disse ele a Amnon: "Por que, ó príncipe, estás tão abatido todas as manhãs? Não queres me dizer?". "É que amo Tamar – respondeu Amnon –, irmã de meu irmão Absalão."
5 Jonadab disse-lhe: "Deita em tua cama e finge-te doente. Quando o teu pai vier ver-te, tu lhe dirás: Permite que Tamar venha dar-me de comer, preparando a comida diante de mim, a fim de que eu coma iguarias preparadas por sua mão".
6 Amnon deitou-se e fingiu que estava enfermo. Quando o rei veio visitá-lo, ele disse-lhe: "Peço-te que minha irmã Tamar venha preparar à minha vista dois pasteizinhos, para que eu coma de sua mão".
7 Davi mandou dizer a Tamar, no palácio: "Vai à casa de teu irmão Amnon e prepara-lhe sua refeição".
8 Tamar foi ter com o seu irmão Amnon, que estava deitado. Tomou farinha, amassou e fez os pastéis à sua vista.
9 Depois de tê-los cozido, tomou a panela e despejou-a diante dele, mas Amnon não quis comer e disse: "Manda sair todos daqui". E retiraram-se todos os que estavam junto dele.
10 Amnon disse então a Tamar: "Traze o prato no meu quarto, para que eu coma de tua mão". Tamar tomou os pastéis que fizera e levou-os ao seu irmão no quarto.
11 E quando ela os oferecia a Amnon para que comesse, este segurou-a, dizendo: "Vem, deita-te comigo, minha irmã!".
12 "Não, meu irmão – disse-lhe ela –, não me violentes. Não se faz uma tal coisa em Israel. Não cometas semelhante infâmia.
13 Aonde levaria eu o meu opróbrio? E tu serias olhado como um ímpio em Israel! É melhor que fales ao rei. Ele não recusará dar-me a ti."
14 Mas ele não quis dar-lhe ouvidos e, como era mais forte que ela, violentou-a e se deitou com ela.
15 E, logo a seguir, Amnon foi tomado de profunda aversão por ela, mais violenta do que o amor que antes lhe tivera. "Levanta-te – disse-lhe ele – e vai-te!"
16 "Não, meu irmão – respondeu ela –; o ultraje que me farias, expulsando-me, seria ainda mais grave do que o que me acabas de fazer." Ele, porém, não quis ouvi-la;
17 chamou o seu servo e disse-lhe: "Põe fora daqui esta moça que me está importunando e fecha a porta atrás dela".
18 Ela trazia um vestido comprido, como se vestiam outrora as donzelas filhas do rei. O servo expulsou-a, fechando a porta atrás dela.
19 Tamar derramou então cinza sobre a cabeça, rasgou o seu longo vestido e, pondo a mão sobre a cabeça, afastou-se gritando.
20 Seu irmão Absalão disse-lhe: "Esteve realmente contigo Amnon, teu irmão? Por agora, cala-te, minha irmã; ele é teu irmão: não penses mais nisso". E Tamar permaneceu consternada, na casa de seu irmão Absalão.
21 O rei Davi soube de tudo o que se tinha passado e inflamou-se com violência a sua cólera, mas não quis afligir seu filho Amnon, pois o amava por ser o seu primogênito.
22 Quanto a Absalão, este não disse a Amnon uma só palavra, nem boa nem má, porque o odiava, por ter ele violentado sua irmã Tamar.
23 Passados dois anos, Absalão tosquiava suas ovelhas em Baal-Hasor, perto de Efraim e convidou todos os filhos do rei.
24 Veio ter com o rei e disse-lhe: "Eis que se tosquiam as ovelhas de teu servo; venha, pois, o rei com os seus familiares à casa do teu servo".
25 O rei disse-lhe: "Não, meu filho, não iremos todos, para não te sermos pesados". Malgrado instâncias de Absalão, o rei não quis ir e o abençoou.
26 Absalão replicou: "Se tu não vens, deixa ao menos que venha conosco o meu irmão Amnon.". "Por que – disse Davi – iria ele contigo?"
27 Mas Absalão tanto insistiu que Davi deixou partir com ele Amnon e todos os filhos do rei. E Absalão organizou um banquete real.
28 Ora, Absalão dera aos seus criados a seguinte ordem: "Ouvi! Quando Amnon tiver o coração alegre por causa do vinho e eu vos disser: ‘Feri Amnon!’, então vós o matareis. ‘Não tenhais medo, porque sou eu quem vo-lo ordena. Coragem e sede homens fortes!’."
29 Os servos de Absalão fizeram a Amnon conforme o seu senhor lhes ordenara. Então, todos os filhos do rei se levantaram, montaram nas suas mulas e fugiram.
30 Estavam ainda a caminho, quando chegou ao rei o boato que dizia: "Absalão feriu todos os príncipes; nenhum se salvou!".
31 O rei levantou-se, rasgou suas vestes e prostrou-se por terra. Todos os que o rodeavam rasgaram também as suas vestes.
32 Mas Jonadab, filho de Hosama, irmão de Davi, tomou a palavra: "Não pense o rei, meu senhor, que foram assassinados todos os jovens. Só Amnon morreu, porque Absalão decidira matá-lo desde o dia em que ele violentou sua irmã Tamar.
33 Não acredite o rei, meu senhor, que morreram todos os príncipes. Só Amnon pereceu
34 e seus outros irmãos estão vivos". Entretanto, Absalão fugira. A sentinela, levantando os olhos, viu uma grande tropa que descia pelo declive do caminho de Horonaim e veio anunciar ao rei: "Vi homens que vinham pelo caminho de Horonaim, no flanco da montanha".
35 Jonadab disse ao rei: "São os príncipes que chegam; é bem como tinha dito o teu servo".
36 Falava ele ainda, quando entraram os filhos do rei e puseram-se a chorar. Então, o rei e todos os seus derramaram abundantes lágrimas.
37 Quanto a Absalão, fugira para junto de Tolmai, filho de Amiud, rei de Gessur.
38 Enquanto isso, Davi continuava de luto pelo filho. E Absalão permaneceu três anos em Gessur, para onde fugira.
39 O ânimo do rei cessou de irritar-se contra Absalão, tendo-se consolado da perda de Amnon.