1 Nā, ka mea atu a Ihowā ki a Āperama, "Haere atu i tōu whenua, i roto i ōu whanaunga, i te whare anō hoki o tōu pāpā, ki te whenua e whakaaturia e ahau ki a koe.
2 Ā, ka meinga koe e ahau hei iwi nui,
ka manaakitia anō koe e ahau,
ka whakanuia anō hoki tōu ingoa;
ā, ka waiho koe hei manaakitanga.
3 Ā, ka manaaki ahau i te hunga e manaaki ana i a koe,
ka kanga hoki i te tangata e kanga ana i a koe;
ā, māu ka manaakitia ai ngā hapū katoa o te whenua."
4 Nā, haere ana a Āperama, pērā ana me tā Ihowā i kōrero ai ki a ia; i haere tahi anō a Rota i a ia. Ā, e whitu tekau mā rima ngā tau o Āperama i tōna hekenga mai i Harana. 5 Nā, ka tango a Āperama i a Harai, i tāna wahine rāua ko Rota tama a tōna teina, i ō rātou rawa katoa i whakaemi ai, i ngā mea ora katoa i whiwhi ai rātou ki Harana; ā, whakatika ana rātou, haere ana ki te whenua o Kanaana. Nā, ka tae rātou ki te whenua o Kanaana.
6 Nā, ka tika a Āperama nā waenganui o te whenua ki te wāhi o Hekeme, ki te oki i More. I taua whenua anō te Kanaani i taua wā. 7 Nā, ka puta a Ihowā ki a Āperama, ka mea, "Ka hoatu e ahau tēnei whenua ki tōu uri." Nā, ka hangā e ia tētahi āta ki reira mā Ihowā i puta mai nei ki a ia.
8 Nā, ka neke atu ia i reira ki te maunga i te rāwhiti o Pētēre, ā, ka whakatū i tōna tēneti; ko Pētēre ki te hauāuru, ko Hai ki te rāwhiti. I hangā anō e ia tētahi āta mā Ihowā ki reira, ā, karanga ana ki te ingoa o Ihowā. 9 Nā, ka tūria atu e Āperama, me te neke haere whaka te tonga.
10 Ā, he matekai tō te whenua; ā, ka haere a Āperama ki raro, ki Īhipa, ki reira noho ai; he nui hoki te matekai o te whenua. 11 Ā, i a ia ka tata te tae ki Īhipa; ka mea ia ki a Harai, ki tāna wahine, "Nanā, e mōhio ana ahau he wahine ātaahua koe ki te titiro atu; 12 nā, ākuanei kei te kitenga o ngā Īhipiana i a koe, ka mea rātou, ‘Ko tāna wahine tēnei’; ā, ka patua ahau e rātou, ka whakaora hoki i a koe. 13 Me kī koe, nē, he tuahine koe nōku? Kia whiwhi ai ahau ki te pai i a koe; ā, kia ora ai tōku wairua i a koe."
14 Ā, i te taenga o Āperama ki Īhipa, ka titiro ngā Īhipiana ki te wahine, he tino ātaahua. 15 Ka kite hoki ngā rangatira a Parao i a ia, ka kōrero whakamihi mōna ki a Parao, ā, ka kawea te wahine rā ki te whare o Parao. 16 Nā, ka atawhai ia i a Āperama, he mea hoki mō te wahine; ā, ka riro i a ia he hipi, he kau, he kāihe toa, he pononga tāne, he pononga wāhine, he kāihe uha, he kāmera.
17 Nā, ka whiua e Ihowā a Parao rātou ko tōna whare, he nui ngā pakinga, mō Harai wahine a Āperama. 18 Nā, ka karanga a Parao ki a Āperama, ka mea, "He aha tēnei mahi āu ki ahau? He aha koe tē kōrero mai ai ki ahau ko tāu wahine ia? 19 Nā te aha koe i mea ai, ‘Ko tāku tuahine ia’ i tango ai ahau i a ia hei wahine māku? Nā, tāu wahine, tangohia, haere." 20 Nā, ka whakatūpato a Parao ki ngā tāngata, kei aha atu ki a ia; ā, tukua atu ana ia e rātou, me tāna wahine, me āna mea katoa.
1 O Senhor disse a Abrão: "Deixa tua terra, tua família e a casa de teu pai e vai para a terra que eu te mostrar.
2 Farei de ti uma grande nação; eu te abençoarei e exaltarei o teu nome, e tu serás uma fonte de bênçãos.
3 Abençoarei aqueles que te abençoarem, e amaldiçoarei aqueles que te amaldiçoarem; todas as famílias da terra serão benditas em ti".
4 Abrão partiu como o Senhor lhe tinha dito, e Ló foi com ele. Abrão tinha setenta e cinco anos, quando partiu de Harã.
5 Tomou Sarai, sua mulher, e Ló, filho de seu irmão, assim como todos os bens que possuíam e os escravos que tinham adquirido em Harã, e partiram para a terra de Canaã. Ali chegando,
6 Abrão atravessou a terra até Siquém, até o carvalho de Moré. Os cananeus estavam então naquela terra.
7 O Senhor apareceu a Abrão e disse-lhe: "Darei esta terra à tua posteridade". Abrão edificou um altar ao Senhor, que lhe tinha aparecido.
8 Em seguida, partindo dali, foi para a montanha que está ao oriente de Betel, onde levantou a sua tenda, tendo Betel ao ocidente e Hai ao oriente. Abrão edificou ali um altar ao Senhor, e invocou o seu nome.
9 Continuou depois sua viagem, de acampamento em acampamento, para Negueb.
10 Sobreveio, porém, uma fome na região; e sendo grande a miséria, Abrão desceu ao Egito para aí viver algum tempo.
11 Quando estava para entrar no Egito, disse a Sarai, sua mulher: "Escuta, sei que és uma mulher formosa.
12 Quando os egípcios te virem, dirão: ‘É sua mulher’, e me matarão, conservando-te a ti em vida.
13 Dize, pois, que és minha irmã, para que eu seja poupado por causa de ti, e me conservem a vida em atenção a ti".
14 Chegando Abrão ao Egito, os egípcios notaram que sua mulher era extremamente bela.
15 Os grandes da corte, vendo-a, elogiaram-na diante do faraó, e a mulher foi introduzida no seu palácio.
16 Por causa dela, Abrão foi bem tratado pelo faraó, e recebeu ovelhas, bois, jumentos, servos e servas, jumentas e camelos.
17 O Senhor, porém, feriu com grandes pragas o faraó e a sua casa, por causa de Sarai, mulher de Abrão.
18 O faraó mandou chamá-lo e disse-lhe: "Que me levaste a fazer? Por que não me disseste que era tua mulher?
19 Por que disseste que ela era tua irmã, levando-me a tomá-la por esposa? Mas agora, eis tua mulher: toma-a e vai-te!".
20 Então, o faraó deu ordens aos seus para reconduzir Abrão e sua mulher com tudo o que lhe pertencia.